| 
  • If you are citizen of an European Union member nation, you may not use this service unless you are at least 16 years old.

  • You already know Dokkio is an AI-powered assistant to organize & manage your digital files & messages. Very soon, Dokkio will support Outlook as well as One Drive. Check it out today!

View
 

Ivan Mrdjen: Jedno sasvim lično sećanje na Jakljan

Page history last edited by Ana Marjanovic-Shane 13 years, 2 months ago

 

Ivan Mrdjen

Jedno Sasvim lično sećanje na Jakljan

 

Za Jakljan sam prvi put čuo onda kad sam stupio na tlo ovog južnodalmatinskog ostrva iz grupe Elafiti, površine 3,4 kvadratna kilometara, dugog 5,1 sa obalom dugom 14,6 kilometara i najvišim vrhom od 222 metra.

 

Namerno iznosim  ove suzvoparne brojke, jer su one jedino što ostaje nepromenjeno u razmišljanjima o Jakljanu i onih koji ga vole i onih koji ne vole njegovu istoriju, i onih koji ga sanjaju i onih koji bi želeli da ga potisnu iz svojih sećanja...

 

Elem, krajem školske 1963/64 godine, kao učenik osmog razreda "donje" čukaričke škole ("Đorđe Krstić" u Radničkoj ulici, dok je "gornja" bila "Josif Pančić" u Požeškoj), pobedio sam na takmičenju "Šampionat znanja", koju je organizovao savezni dečji list "Pionir Kekec". Kao nagradu sam dobio medalju i novčani iznos koji nije mogao da mi bude isplaćen ("pare kvare decu", smatralo se tada), već je odmah pretvoren u jednomesečni boravak u odmaralištu beogradskog Doma pionira "negde kod Dubrovnika". Zato sam i napisao da sam za  Jakljan čuo onog časa kad sam stupio na njegovo tlo.

 

Bila je to julska smena te 1964. godine (tad se, ako se ne varam, na more išlo po mesec dana). Ne sećam se mnogo ljudi i likova, znam da je u našoj sobi glavnu reč vodio Predrag Cocić "Cole" iz Kosmajske, sa kojim sam se kasnije družio i preko fudbala (on je igrao za "Grafičar", ja za "Šećeranac") i preko zajedničkih drugara (Pera "Nosonja" iz Hemijske škole, koji je išao u razred sa mojim  kumom Brankom Arbutinom "Albancem").

 

Pamtim strmi teren za fudbal sa oštrim kamenjem po ledini, pamtim neke momke koji su imali privilegiju da borave u velikom "čadoru" i da krišom puše cigarete "česterfild", pamtim rad na stazi od doka do nove zgrade, pamtim prvu strofu pesme koju sam napisao za ono veče kad smo je "svečano otvoprili":

 

"Gledam te stazo

u ovoj večeri zvezdanoj

licima vedrim

sa svih strana okupljenoj".

 

Nije baš neka poezija, ali znam da se ta pesma toliko dopala drugu Gaji, da mi je predložio da ostanem još mesec dana na Jakljanu. U avgustu su na Jakljan došli članovi dečje dramske grupe Radio Beograda pod vođstvom čuvenog Bate Miladinovića i omladinski hor u kome su pevale moje školske drugarice sa Čukarice, Zorica Denčić i Zorica Spasojević. Slika sa njima je jedina koju imam sa Jakljana i poslao sam je Micku Jojkiću da je "okači" na Flickr (http://www.flickr.com/photos/jakljanci/5374352416/).

 

 

Za mene je ta smena bila veliko razočarenje, jer sam najveći deo vremena morao da slušam nadobudne buduće glumce i operske prvake kako su "prevareni" i kako im niko nije rekao da će boraviti u toj "pustari".  Jednostavno, oni nisu imali ni volje, niti je autoritet druga Gaje bio dovoljan da ih natera da sami osmisle i učine kvalitetnijim svoj boravak na tom predivnom ostrvu. Možda i zbog toga ona julska smena i atmosfera mi se iz dana u dan tokom tog avgusta činili još boljim nego što su bili, a vremenom se podigli na pijadestal nezaborava.

 

Ispalo je nekako da je to bila moja jedina "prava" smena na Jakljanu. Dogodine, nisam imao mogućnosti da se ponovo nađem sa drugarima iz prošlog jula, pa sam im u tom smislu i uputio jedno pismo, zaželevši im lep odmor.

 

Na moje veliko iznenađenje, nekoliko dana kasnije na našu čukaričku adresu stiglo je pismo, a potom i novčana uputnica na iznos od 26.700 ondašnjih dinara. Tolika je bila cena jednomesečnog boravka, a u pismu mi je objašnjeno da je drug Gaja moje pismo pročitao na večernjem zboru, a onda je neko predložio, pošto ionako na Jakljanu nisu imali gde da potroše pare, da sakupe novac i plate mi avgustovsku smenu, te 1965. godine.

 

Sa tim parama i voznom kartom krenuo sam put Dubrovnika, opet nekoliko dana posle cele grupe. Slučaj je hteo da je u nedelju 15. avgusta u Sarajevu gostovao "Partizan", pa sam ja sišao sa voza i otišao na "Koševo" da gledam tu utakmicu. Dok sam lutao gradom, presreli su me neki sarajevski mangupi i pozvali da "presudim" njihovu "opkladu", što je bila klasična "šibicarska" prevara, pa sam ja u narednih pet minuta ostao bez dinara. Imao sam samo kartu za utakmicu i kartu za voz do Dubovnika. Utakmicu sam odgledao ("Partizan" je pobedio sa 3:1), a kad sam vozom, stigao do Dubrovnika nisam imao za brod. Nekako sam se prošvercovao do Šipana, a onda me je sunce ogrejalo kad sam ugledao čamac sa Jakljana.     

 

Drugu Gaji sam rekao da su me pokrali u vozu, ali izgleda da nisam bio dovoljno uverljiv, pa mi je on predložio da svoj boravak odradim kao pomoćni radnik u kuhinji. Koliko sam krompira ogulio, koliko sam sudova oprao, koliko sam drva prikupio... valjda je to bila lekcija koja me je za čitav život odvikla od olakog zarađivanja svake vrste.

 

U toj smeni više nije bilo onog duha i životnog ritma kao kad su na okupu drugari iz Doma pionira, jer su tada to bila deca iz nekih prigradskih osnovnih škola, od kojih je većini socijalno plaćalo boravak. Međutim, taj period sam zapamtio po snažnoj klinačkoj zaljubljenosti u  izvesnu Izabelu, studentkinju iz Francuske, sa kojom sam pričao na nemačkom i sa kojom sam se kasnije još neko vreme dopisivao.

 

I to je to, jedna divna smena, jedna strofa i snažno sećanje na period kad sam ja prvi put bio na moru sam bez roditelja i na mesto gde sam zaista bio sretan.

Na žalost, za taj prvi boravak na Jakljanu u leto 1964. godine vezano je i nešto što je itekako uticalo na moj celokupan život. Iako su mi kao "Šampionu znanja Jugoslavije" nudili stipendije i proricali sjajnu budućnost, moj otac je insistirao da, zbog skromnih materijalnih mogućnosti naše porodice, izaberem neku tehničku školu i da za četiri godine "imam svoje parče hleba u rukama", kako se to tada govorilo. Ja sam odabrao arhitektonsku školu, kao neku sredinu između tehnike i kreativnosti. Tada su i srednja arhitektonska i srednja građevinska bile u istoj zgradu (u Hajduk Stankovoj na Zvezdari), pa kad je moj otac - dok sam ja bio na Jakljanu - otišao da me upiše bio je veliki red za arhitektonsku a mali za građevinsku i on me je, pogađate - upisao u školu koju nisam voleo, mada sam je završio sa odličnim uspehom za četiri godine.

 

  Zbog toga sam kasnije, kad mi se ipak pružila prilika da studiram, sasvim prirodno otišao na Građevinski fakultet, gde sam se dve godine zamlaćivao matematikom, koju nikako nisam mogao da položim kod profesorke Milice Dajević.  Tek treće godine upisao sam novinarstvo na Fakultetu političkih nauka, koji sam završio posle punih 17 godina, pre svega zbog čin jenice da sam usput nakupio 15 godina prakse u "Večernjim novostima", "Omladinskim novinama", "Dugi", "Borbi"…

 

Iz Građevinske škole ostalo mi je mnogo sjajnih drugara za čitav život, pa je I to neka vajda od onog mog produženog boravka na Jakljanu.

Comments (0)

You don't have permission to comment on this page.