Pohod po Titovom Rodnom Kraju, Maj 1964
Dejan Simjanović-Sajmon
I Odlazak u Hrvatsko Zagorje
Maj 1964, stižemo u Zagreb predveče i krenusmo peške na Sljeme , da ga predjemo i sidjemo u Zagorje. Nije jednostavno, počeo da pada mrak, ali ipak stižemo do nekakvog skromnog planinarskog doma gde se nekako smeštamo i prespavamo. Gladni i žedni.Ujutru Drug Gaja ne gubi samopouzdanje i krećemo po stazama sa planinarskim oznakama- strelice i slično da se spuštamo. Ubrzo smo zalutali i ja kažem Gaji da idemo pogrešno , očigledno oni koji vode, znači On, ne znaju da čitaju oznake.
Inače i tokom dvomesečne ideološke pripreme za Pohod u Domu Pionira u Knez Mihajlovoj primetio sam da on ne voli da se tu nešto pametuje a mene je u tom smislu negativno okarakterisao. Meni je na samom početku dao karakteristiku: Simjanoviću, vidim da si pametan i načitan ali padaš na sitnicama. I nije da nije bio u pravu. Zato ceo život obraćam pažnju na te Gajine sitnice.
Da se vratim na oznake, uvredjen Gaja se naljuti i pita me smerajući da me na licu mesta kazni za bezobrazluk : Odakle ti znaš Simjanoviću planinarske oznake. Druže Gajo,vec godinu dana sam član Izvidjačkog odreda “ VASA ČARAPIĆ”, znam sve oznake . Odmah je sazvao štab odreda: Postavljamo Simjanovića za komandira izvidjačkog odeljenja. Vodi nas komandire. I tako ih ja nekako, uz veliku tremu ,ako nešto pogrešim vratiće me Gaja kući, kako ću sam vozom, spustim do Oroslavlja.
II Prijem kod Pere Pirkera
Posle dve nedelje obilaska Zagorja gde smo bili gosti po kućama dece našeg uzrasta sa kojima smo se prethodno izupoznavali preko redovne prepiske pod Gajinim nadzorom, uz naravno obavezan obilazak Kumrovca ,Stubice –Seljačka buna i Krapine, nalazište Krapinskog čoveka što je za mene, ljubitelja istorije oduvek, bilo veliko razočarenje jer je tada to bilo ustvari ništa, samo neke iskopine, stižemo u Zagreb. Tamo su nas vrlo lepo primili, čak smo u Zagreb filmu celo prepodne bili u Studiju crtanog filma gde nam je, koliko se sećam veliki Zlatko Grgic, glavom i bradom, objašnjavao praktično tehnologiju stvaranja crtaća. Sećam se skoro svega i danas.Onda su nas odveli na prijem kod Pere Pirkera ( PST- Pirker, Savka, Tripalo) koji je tada bio , koliko se sećam, partijski sekretar Zagreba, malo li je za ono vreme. Čovek nas je stvarno lepo primio, bio je duhovit, vrlo suvislo je vodio razgovor, interesovalo ga je kako živimo i tako. Pitanje kako bi se uopšte vodio pametan razgovor sa 50-toro dece uzrasta 13 godina koje moraš da primiš, ali je taj covek ocigledno bio politicki obucen i zaista mi je ostao u prijatnoj uspomeni. Zbog njega mi je mnogo kasnije uvek stajao izvestan znak pitanja kada se pricalo o Mas- pokretu. I sada stize poenta, posluženje su bili sokovi i kolačići, purgerski minjoni, kakve ja u životu nisam video iako je moja Tetka koja nam je bila neka vrsta “Keve B”,a koja je obožavala kolače i redovno burazeru i meni, kad primi platu u banci ili dobije nekakve viškove, donosila iz čuvene nekadašnje poslastičarnice Petrović u Zmaj Jovinoj te bravurozne njihove uradke medju kojima i minjone.Najbolje su im bile Šam-rolne, u vojsku mi je jednom poslala kilo i smazao sam to za deset minuta Pored mene je sedeo moj drug Šefkovic, krupan dečko i nas dvojica, izgladneli jer za te dve nedelje i nismo nesto bili preterano gošćeni, slistimo dva velika ovala minjona. Vidim ja da nas Gaja gleda iz drugog plana,uvek je pazio da ne bude izložen, glave da nam odseče ,ali neka bude šta bude mi te ovale opajasmo. Već u hodniku kreće odgovor sistema: Vi ste obrukali naš pionirski odred, vi ste bruka svih srpskih pionira,ajde za Simjanovića me i ne čudi ali ti Šefkovicu, ti si me potpuno razočarao, potpuno si pokvario tvoju karakteristiku, dobićete bojkot, umalo da nas tu na licu mesta izdeveta ( i to mu se dešavalo ali retko) ali se valjda plašio da Pirker ne vidi i stvar se rascuje pa se izvukosmo nekažnjeni. Bojkot nije pao jer smo pravo krenuli na voz za Beograd, Šefkovic i ja siti a ostali kako ko.
III Prijem kod Tita.
Sutradan smo bili gosti na prijemu povodom Titovog rodjendana, naravno bili smo i na sletu na JNA. Prijem je bio u Palati Izvršnog veća na Novom Beogradu sa kapama, pionirskim maramama i znackama pohoda,gde sam, naravno, prvi put bio ali ne i poslednji, devedesetih sam odlazio nekoliko puta službeno i uvek sa velikim razočarenjem i žalosnim uverenjem kako prolazi slava svetom. SIC TRANSIT GLORIA MUNDI.
Posle obaveznog slikanja u holu sa Titom bez Jovanke ali sa bezbednjacima iza njega, zlu ne trebalo, a slika se sa decom od 13 godina a iza je zid, usli smo u jednu manju salu gde je bio sa Jovankom i gde smo sa njima porazgovarali. Moram da priznam da sam se razočarao i njim i razgovorom, loše je izgledao, mada tada i nije bio toliko star, nekakve žute pege na licu, neraspoložen, čudo jedno. Televizija je prenosila, bio sam čak jednom u krupnom planu što mi je izazvalo i neke kasnije komplikacije. Stric, jedan od junaka mog detinjstva, predratni beogradski Skojevac, za koga mi uopste nije jasno kako nije zaglavio na Golom otoku, me jedno vreme sa uživanjem pežorativno zvao Titovac.
I dok smo Titu odgovarali na besmislena pitanja, kelneri uneše ovale sa sendvičima. Prvi put sam video takve specijalne sendviče, a pošto sam ogladneo čekajući od ujutru, bacih se na te” Titove” sendviče.Krajičkom oka pogledah Gaju i naravno, videh njegov ubilački pogled iz prikrajka. Bez obzira, slistio sam pola ovala računajući da je zauvek završen odnos sa Gajom.
Ipak nas je pozvao na Jakljan tog leta i tako, sa nadimkom Sajmon sa Pohoda, Jakljan po Jakljan, Gočevi i Tara, i ostade sve nezaboravno.
Beograd, 25.11.2016. Dejan Simjanović-Sajmon,1951.
TITO I JA poslednje.pdf
Comments (0)
You don't have permission to comment on this page.