Kako je Selenit upoznao Gaju


Ovo je Selenitko-VLADA JEFTOVIĆ, napisao o svom prvom susretu sa Gajom -- a Mali Gaja (Zoran Gajić) prosledio meni (Ančici) da ovde okačim.
 
 
     Ja sam upoznao Gaju 28.juna 1959.godine u 9.30 na železničkoj stanici u polasku na Jakljan. Imao sam 12 godina. Putovalo se vozom do Sarajeva,pa onda Ćirom do Dubrovnika. Od Dubrovnika do Šipana, brodom , Ston, od Šipana do Jakljana, motornim čamcima. Posle dva dana puta na Jakljan smo stigli uveče. Sledećeg jutra osnovan je odred "Sava Kovačević" i počelo je osvajanje ostrva bez struje.
     Zaliv je uokviren vrhovima, koje ćemo triunfalno osvajati i davati im imena. Sve ćemo nazvati svojim imenima: Vrh na istočnoj strani - Gajin vrh, pa najviši - Mobi Dik, vrh na jugu - Pionir, na zapadu - Beograd. Ostrva u zalivu nazvali smo Pecin žulj i Gajin pupak, a zalive Mali Jakljan i Plavi Gusar. More puno palastura, i raznih školjaka, malih i velikih zvezdi i prepuno raznih vrsta ribe. Na kopnu zrele smokve i grožđe koje niko ne čuva, rogači, kupine i sto letna stabla maslina, insekti, opasne ose i stršljenovi, zmije i pesma zrikavaca i noć - nebo puno zvezda.
     To je za sve nas bio neki novi svet, sasavim različit od onog kod kuće. To je bila neka kraljevina iz bajke, u kojoj je Gaja bio nekrunisan, ali opšte priznat suveren. Šta sve nismo tamo naučili: da pišemo dnevnik, da lovimo i pečemo ribu, da se penjemo po stenju i krivim borovima, da igramo uz Fets Domina, Elvisa Prislija, Pet Buna, mladok Klifa Ričarda, da recitujemo revolucionarnu i ljubavnu poeziju uz sveće i baklje, da verujemo u sebe, da mi možemo mnogo: sami smo čamcem donosili hleb iz obližnje kasarne na Šipanu, pa čak do Dubrovnika da na pijaci kupimo povrće, voće i meso. Pravili smo zidne novine, borili se za ime grupe, da ne budemo samoživi u timu u nekoj akciji, da čuvamo zastavu cele partizanske noći, da ložimo logorske vatre, igramo Šekspira, igramo šah i stoni tenis, da se udvaramo svojoj generaciji, da spremajući tačke za posela, razmahnemo maštu i da na karnevalima predstavljamo, indijance, kauboje, crnce, beduine i razne junake iz stripova.
     Vodio nas je Gaja na izlete: Mljet, Ston, Slano,Trsteno, Lopud, Dubrovnik i na subotnje igranke na Šipan. Pamtim Mickov ples roken rola, svi smo bili zadivljeni i ponosni na tom malom popločanog trgu ispred kafane na Šipanu. Na Jakljanu je sve bilo izrazito: bure u šatorima, vaterpolo i fudbalske utakmice s vršnjacima sa otoka Šipan, pravljene keja Smelih, staze Mladosti, uredjene odbojkaškog i futbalskog terena, čišćenja plićaka sve do takozvanog Rimskog zida i uredjenje naše okoline, gajili smo paradajz i blitvu, donosili i cepali drva za potrebe kuhinje, u kojoj nam je tetka Nina spremala jela i kolače pa i rođendanske torte.
     Ta neka pionirska republika je pored Jakljana, zimi živela nekoliko godina u Mitrovcu na Tari a preko cele godine u Domu Pionira Beograd u samom centru našeg Beograda. U toj republici, poseban greh je bila krađa. Sećam se da je  Gaja oko svake krađe imao takav ritual, koji je do te mere obeshrabrivao posezanjem za tuđim, da smo mi lako naučili da budemo pošteni. Afera "Smokve" i afera "Jabuke", ostala su duboko urezana u moje pamćenje. Gaja je bio neprikosnovana ličnost, koju smo svi poštovali. Ustvari, mi smo ga se plašili. Plašili smo se njegovog jezika, da nas ne izblamira pred celim zborom, da nas ne osramoti. I sad čujem eho njegovih reči: "Lopuže jedne" kad su nestale jabuke iz magacina stare zgrade.
     Ali mismo ga znali i kad se raduje, i kad je ponosan na sve nas. Hteli  smo da bude zadovoljan nama, hteli smo da se istaknemo, da u nečemu budemo glavni, a imali sma za to toliko prilika. On nas je toliko dobro poznavao, svakog pojedinačno. Kad upilji njegove nebo plave oči u tebe i klimne glavom: "Aja sad, govori! "- bilo je nemoguće slagati ga.
     Ako je vaspitavanje upijanje, njegov uticaj na naše formiranje od 12 do 15 godine bio je presudan. Tad smo mislili da smo ga prerasli, da smo ga prevazišli. A nikad se nismo rastali. Niti ćemo ikada to moći.
     U to sam siguran.